Lijepe uspomene i ljubav prema rodnom kraju ostali su sa njom i u njoj sve do kraja, često je o tome pričala. Iako je već u svojoj 15-oj godini napustila Ljubinje i otišla u Mostar u srednju školu, uvijek mu se vraćala i posjećivala ga.

Koliko je voljela svoj rodni kraj može se najviše naslutiti na osnovu dvije odluke koje je donela u najtežim trenucima svog života.

Prvi put, u maju 1992.godine, u ratnim okolnostima u Sarajevu, kada je napuštala taj grad, iako je bilo više opcija gdje je mogla otići, ona je krako i odlučno rekla: “Ja idem u Ljubinje , ljekar sam i sada sam tamo potrebna”.

A drugi put, u svome domu u Quinciju,USA, kada je postala svjesna da gubi bitku protiv teške bolesti, opet  je kratko rekla: “Ja idem u Ljubinje”.

Po njenoj želji, sahranjena je na gradskom groblju u Ljubinju.